Sedamdesetih godina u Zagrebu je bilo oko dvadeset kino dvorana. Snopovi svjetla projicirani u mraku često neuglednih zdanja, osvjetljavali su život lokalnih zajednica i pogonili urbanu kulturu. Danas kina izgledaju nešto drukčije, a njihov je broj prepolovljen. Stare dvorane utonule su u slojeve urbane arheologije, a u novima sve praznija gledališta prate sve punije memorije naših pametnih uređaja. Zajedno s kinima promijenio se i sam medij - film i video se stapaju u jedno, autorstvo postaje relativno, a publika se računa brojem shareova. 
U tranziciji iz filma u video, iz videa na dvominutnu youtube formu, a potom i u GIF, medij prolazi kroz dramatičnu redukciju koja ga je ispraznila od značenja, uklonila mu kontekst i drastično povećala publiku zagledanu samo u isječke najuzbudljivijeg. 

Projekt it lux empty dovodi ovu redukciju do apsurda. Klasične trenutke kinematografije 20. stoljeća pretvara u video isječke veličine 5x5 pixela koje potom prikazuje u mediju kazališnog svjetla projiciranog na pod ispred praznog kino platna. Prikazan u praznini kino dvorane, u praznini kino programa i ispraznosti beskrajnih vizualnih podražaja, film se pretvara u rasuti medij koji može uobličiti samo sjećanje publike koja je uronjena u svjetlosni ambijent. 

  
Još od Ulaska vlaka u stanicu, film je sabirao i distribuirao političke i društvene silnice koje su formirale naše kolektivne imaginarije. Istovremeno, povijesna transformacija kolektiva mijenjala je i sam medij filma. Tranzicija od publike kao društva promatrača, do umreženog društva korisnika, pred film je stavila nove zahtjeve. Unutar svakodnevnog audio-vizualnog krajolika, narativnost filmske vrpce postupno se izrezivala u sve kraće video forme prilagođene novim kognitivnim aparaturama koje kreira internetsko okruženje.  Redukcija izvornog medija jedan od svojih ishoda dosegnula je u GIF formatu. Umanjene rezolucije, fragmentiran i bez tona, ovaj povijesni artefakt računalne tehnologije iz 1987. godine postao je jedan od najraširenijih medija koji prenose ikoničnost filmske kulture 20. stoljeća. 
Razvoj filma kao da je zatvorio povijesni krug povratkom na početak. 

Baš poput vlaka koji ulazi u stanicu, GIF je postao nijemi fragment koji se odvaja od svog prvobitnog konteksta i dramski ulazi u trenutak naše umrežene svakodnevnice. Proizveden kolektivnim procesom koji briše autorstvo, kao i razlike između gledanja i (post)produkcije, GIF je pretvoren u reduciranu formu nekadašnjeg medija prilagođenu nestabilnoj internetskoj materiji u službi neprekidne produkcije sadašnjosti. Umjesto hommagea kulturnom krajoliku iz kojeg je otrgnut, on aktivira trenutak u koji je umetnut. GIF ne označava povijest kulture filma, već podsjeća na njezin zaborav.

Paralelno s transformacijom filmskog medija, mijenjao se i urbani prostor. Kroz čitavo prošlo stoljeće, film se ugrađivao u grad kroz kulturu kina. Monumentalna kina, manja kina po gradskim četvrtima, privremena kina za potrebe vojske, dječja kina, art kina, pornografska kina, zajedno su iscrtavala posebnu topografiju grada. Fantazmagorični snopovi titrajućeg svjetla pretvarali su zatamnjenje i često neugledne objekte u mjesta intenzivne društvene razmjene i kolektivnog maštanja. Davno prije digitalne share kulture, dijelile su se karte, a potom i mišljenja, kritike i filmski doživljaji. Kina su bila urbane točke koje za sebe vežu slojeve filmske povijesti, ali i osobnu, emocionalnu stratigrafiju generacija koje su ih ispunjavale. Broj zagrebačkih kina u posljednjih četrdesetak godina je prepolovljen, a većina starih kino dvorana postale su derutne kuće koje su izgubile doticaj s izvornom namjenom ili u potpunosti nestale. Urbana filmska kultura razlomila se u pikseliziranu površinu koja postaje sve manje čitljiva.

Preuzimajući vizualni jezik GIF-a, instalacija it lux empty reducira filmske klasike na elemente najvažnijeg trenutka. No, za razliku od milijuna istih fragmenata koji se multipliciraju unutar umrežene društvene sfere, ovi su fragmenti nastali novim gledanjem autora - oni su produkt osobnog, a ne kolektivnog pogleda. Odabrani filmski momenti su potom umanjeni na veličinu 5x5 pixela pri čemu ih se namjerno čini  vizualno nečitljivima. Redukcija filma tako se dovodi do apsurda - film je pretvoren u svjetlosna polja, vizualnu reminiscenciju nekadašnjeg sadržaja. Zbog toga, umjesto klasičnom projekcijom, filmski se fragmenti prikazuju u mediju kazališnog svjetla projiciranog ispred praznog kino platna. Odbljesci filmskih klasika uranjaju gledatelje u autentični svjetlosni ambijent u kojem sjećanje popunjava praznine u vizualnom polju.